VITAE

Historija je moja uciteljica.

SREDNJI PUT

Dušo moja,

pokazaću ti šta je robovanje

Kakvo je to trajno,

začudno stanje

Kada nisi ni mrtav ni živ

Sredina, međusvijet

Podrezana krila, a spremnost na let.

Bez izbora, a sa izborom

Silom ili milom

Uspjeh tvoj nije od tebe

Al’ svejedno, zamahuješ,

makar s jednim krilom

Ono Prvo,

sto te zarobilo i odredilo

Podrška i naklonost

Ono Drugo,

nagrada i počast

A ti, u berzahu,

ostaješ bez daha u svakome Dahu

Dušo moja, vidiš li, ovdje i sada?

Tamnica od Ljubavi u Ljubavi ka Ljubavi

Nema ti odmora ni bijega

Zar je moguće pobjeći od Njega?

Stoga, dušo, pusti se, a Vladaj sobom,

tu imaš udjela u vlasti i moći

Ta, čemu briga i tuga,

ono Prvo sto te zarobilo

U vladanju tvome,

To ce ti pomoći

 

Svaki put kad čujem pjesmu “Bolje biti pijan nego star” , pjesmu koja i nije neko muzičko niti tekstualno ostvarenje, sjetim se svoje “BUlinske” godine.  Ta, ali i Merlinova “Kokuzna vremena” , a posebno “Bitanga i princeza” Dugmeta, pjesme su koje su obilježile moje kratko školovanje u GHBM.  Kratko, ali nezaboravno. Bila sam definitivno najgora od sve djece, BUntovnik, i zbog toga se danas ne kajem. Medresa jednostavno nije bila za mene i svima sam to tada pokušala objasniti. Previše slobodan duh, koji sam s godinama naučila da kontroliram, ali kojim sam otvorila i mnoge nedokučive horizonte bio je “krivac”. Profesori su me voljeli, bilesi zbog kritičkog uma i debata koje sam znala voditi s njima, a učenicima sam bila kao začin koji razbija svakodnevnu monotoniju internata. Danas, više od 15 godina kasnije, vidjevši staru sliku, sjetila sam se kako me je marama stezala i davila. Facebook je učinio svoje i spojio me sa drugaricama iz razreda, prespojivši mi misli na legendarno preskakanje preko zida ženske medrese. BUdala. Diverzant. Zbog čega? Zbog momka naravno. Kažu, da se i danas priča o djevojci koja je u hramu islamskog učenja pokušala da se ubije tabletama, prava  “drama queen” i koja je zbog dečka provela noć u avliji ženske medrese -jedna od najljepših noći u mom životu, nebo puno zvijezda i mada sam je trebala provesti s dečkom, neočekivano je ispalo tako. Prava avantura. Kad su u pitanju muškarci, zapravo ljubav, ostala sam BUdala. Imala sam sve jedinice, jer nisam željela odgovarati nikad. Jedino iz ahlaka, zamislite apsurda pored činjenice da sam u “ambis” za sobom povukla još 6 cura, vazda peticu. S profom sam vodila duge razgovore, a  ahlak mi je ostao omiljena tema. I zato sam danas veći BUntovnik nego ikad! Kako god, ne kajem se ni dana svoga puta i hvala Bogu na neprocjenjivoj riznici iz koje crpimo znanje i iskustva.

A ja gradim kuću na oblacima….

http://youtu.be/B2qdSnenHEU

Evo, ovih dana intenzivno razmišljam da svoju šuplju, koje sam puna počnem zapisivati. Bez nekog posebnog reda, onako, kako mi šta padne na um, da ne kažem glavu, jer uglavnom me lupa po glavi.  Helem, jedan blogeraš,  moj dobar drug kojeg volim ( inače sam bolesni egoista i naginjem psihopatiji nesposobna za ljubav, tako da to što piše ima značaja koliko i lanjski snijeg, kojeg, uzgred rečeno nije ni bilo men’ se čini) nagovorio me da napišem post, pa upravo to i radim. Nadam se da će biti zadovoljan i poslati mi kredita, jer ništa ne može da nadomjesti SMS, čak ni ovako sofisticiran (u prevodu špansko selo za mene) blogerski servis. Kao što u naslovu stoji, kad može Filipović, mogu i ja. Ha ja.  Akademski šupljirati od nemila do nedraga. Uglavnom, ako se opet pojavim ovdje s nekim postom, ili poslom (jer u pitanju je biznis mene i mog havera blogeraša), otjerajte me namćorastim komentarima. I, na kraju, odjavna špica :

ŠAPAT

Šapnut ću ti da
Iskrenost tvoja
sjaj najsjajnije zvijezde
srce je obojila
Šapnut ću ti druže
čemu smo ti i ja
čemu ove riječi služe
Ljubavi.

Otkrit ću ti da ogledalo
si  uglačao dahom svojim
Da volim te jer Život ispunjen tugom
postao je osmijeh sjetan
Ipak, nismo sami
nezahvalno je ne biti sretan.

Šapat ovaj što bješe nekad krik
u mrtvilu tmine, bezizlazu
čuj u ovom trenu
razbili smo zloćudnu tamu
i težinu njenu.

I kada zamukne mi svaka riječ
i zametne mi se trag, znaj
dokle ima Daha
bit ćeš  Drag
Ljubav od Gospodara
što nosimo kao darak blag
Izgubit se neće
Gdje god da se gleda,

gdje god da se kreće
zar ne vidiš, smiješi nam se,

Lice sreće.